Izvođačka prava na internetu

Poštovane kolegice i kolege,

zakonodavstvo očito kasni za tehnologijom, i Direktivom EU o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu iz 2019. godine konačno se pokušava nešto učiniti kako bi se zaštitili interesi kreativaca na prilično nereguliranom i „divljem“ području distribucije raznih kreativnih sadržaja na internetu.

RADI SE O VAŽNOM, PA I VITALNOM PITANJU, JER INTERNET POLAKO POSTAJE KLJUČNI I PREVLADAVAJUĆI OBLIK DISTRIBUCIJE GLAZBE, I U JEDNOM ČASU VJEROVATNO ĆE POSTATI JEDINI IZVOR PRIHODA GLAZBENIKA, IZUZMU LI SE ŽIVI NASTUPI.

ZATO VJERUJEMO DA IMA SMISLA POTROŠITI POLA SATA VAŠEG ŽIVOTA DA PROČITATE OVAJ DOPIS I POKUŠATE SHVATITI DOGAĐAJE KOJI VEĆ SADA UTJEČU, I U BUDUĆNOSTI ĆE JOŠ ZNAČAJNIJE UTJECATI NA VAŠE  PRIHODE OD GLAZBE.... A JEDNOG DANA I NA PRIHODE VAŠIH NASLJEDNIKA, S OBZIROM DA SU VAŠA IZVOĐAČKA PRAVA NASLJEDNA, KAO I SVAKA DRUGA VAŠA IMOVINA. 

U SLIJEDEĆIH NEKOLIKO MJESECI HRVATSKI SABOR ĆE DONIJETI NOVI ZAKON O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, KOJIM ĆE SE UVELIKE ODREDITI HOĆE LI TI PRIHODI OD VAŠIH IZVOĐAČKIH PRAVA PRIPASTI VAMA I VAŠIM NASLJEDNICIMA, ILI ĆE NJIMA RASPOLAGATI NASLJEDNICI VLASNIKA DISKOGRAFSKIH KUĆA.

SMATRAMO VRLO VAŽNIM DA AKTIVNO SUDJELUJETE U TOM PROCESU, ILI DA BAREM RAZUMIJETE SVE NJEGOVE KONSEKVENCE.  

U ovom dopisu bavit ćemo se isključivo pravima glazbenih izvođača, i pokušat ćemo Vam pojasniti što se zapravo događa na tom području, gdje je zapeo ili nestao Vaš novac u sadašnjem lancu, i kako mislimo da se stvar može riješiti na najbolji način za izvođače.

Ukratko, ključni argumenti na kojima baziramo našu poziciju kod donošenja novog zakona su sljedeći:  

• Diskografi već godinama naplaćuju prava od korištenja glazbenih snimki na internetu, radi se o ozbiljnim novcima od kojih tek mrvice stižu do nekih (ne svih) glavnih izvođača, ništa ne dolazi do pratećih izvođača
• Velika većina izvođača nije nikad potpisala nikakav ugovor o prijenosu internetskih prava na bilo koga, što znači da su pravno još uvijek vlasnici svojih izvođačkih prava
• Tamo gdje postoje ugovori o prijenosu prava između diskografa i glavnog izvođača ti su ugovori u najvećem broju slučajeva rezultat loše pregovaračke pozicije i/ili pravnog neznanja izvođača, tim su ugovorima izvođači najčešće drastično oštećeni, ili čak opljačkani 
• Naš je stav, koji se ogleda i u donešenoj tarifi, da je adekvatna i razmjerna naknada, koja od korištenja na internetu pripada izvođačima, najmanje 50% naknade koju u ovom času naplaćuju diskografi, drugim riječima barem jednakovrijedna kao i naknada koja pripada diskografu
• Ta se prava realno i objektivno ne mogu ostvarivati individualno nego isključivo kolektivno
• Direktiva propisuje da će nacionalna zakonodavstva osigurati da naknade od interneta stignu do autora i (svih) izvođača, u ovom času se to ne događa
• HUZIP jedini raspolaže cjelokupnim podacima tko je svirao na kojoj snimci, kao i koji je broj žiro računa svakog izvođača koji je svirao na korištenoj snimci, a ti su podatci osnova da bi se uopće mogla naplatiti i isplatiti naknada izvođačima 
• Te podatke o izvođačima diskografi nemaju, i stoga (i kad bi htjeli) ne mogu isplatiti sve izvođače na nekoj snimci, što znači da se tim putem ne može ispuniti cilj Direktive
• Konačno, i najvažnije: 

UVJERENI SMO DA IZVOĐAČI VRIJEDE I ZASLUŽUJU PUNO VIŠE OD ONOGA ŠTO TRENUTNO DOBIVAJU, I DA JE NJIHOV ULOG U SNIMKU U NAJMANJU RUKU SRAZMJERAN ONOME ŠTO ULAŽU DISKOGRAFI.

 

UTOLIKO JE NAŠ STAV DA SE PRIHOD S INTERNETA TREBA DIJELITI IZMEĐU IZVOĐAČA I DISKOGRAFA U OMJERU 50:50.

Nastavak ovog pisma je razrada ovih osnovnih pozicija glazbeničkih udruga, pa molimo sve koji imaju strpljenja da pročitaju ovaj dopis do kraja. Vjerujemo da će se svatko od vas prepoznati u nekom od navedenih primjera, a otvoreni smo i za sve vaše primjedbe i prijedloge, ukoliko imate neki dodatni argument, bilo za ili protiv iznesenih teza.   

 

Mnogi glazbenici su u životu potpisali neki ugovor s diskografom. 

Velika većina tih glazbenika, možda uz tek par sretnih izuzetaka, nije bila u naročito dobroj poziciji kod pregovaranja oko ugovora, i potpisali ste ono što vam je ponuđeno. Na žalost, to je rezultiralo brojnim nepovoljnim ugovorima za izvođače, i vrlo rijetki su oni koji su od prodaje ploča, kazeta, CD-a ostvarili neki ozbiljniji prihod, ili čak bilo kakav prihod.

A onda se pojavio internet, i novo zakonsko pravo za izvođače, tzv. „making available right“ , ili u hrvatskom prijevodu „pravo stavljanja na raspolaganje javnosti“.   

U novije ugovore koje vam nude diskografi su ubacili to pravo, i ukoliko ste potpisali taj ugovor vi ste to svoje novo izvođačko pravo prenijeli na njih, i to kako pravo da ispregovaraju uvjete korištenja vaše snimke na raznim platformama, tako i pravo da od tih platformi naplate vaše izvođačko pravo, a onda vama proslijede dio novca prema ugovoru koji ste potpisali. 

Ne samo to: stavili su u neke ugovore i DA VI KAO GLAVNI IZVOĐAČ GARANTIRATE DA STE UNAPRIJED REGULIRALI SVA PRAVA S PRATEĆIM GLAZBENICIMA. 

Dakle, ne samo da ste prenijeli svoje pravo diskografu nego ste mu prenjeli i prava svih glazbenika koji su sudjelovali u nastajanju vaše snimke. A SVI IZVOĐAČI NA SNIMCI PO ZAKONU IMAJU IZVOĐAČKO PRAVO, NE SAMO GLAVNI IZVOĐAČI.  

S obzirom da u Hrvatskoj nije ubičajena praksa kojom prateći glazbenici potpisuju ugovore i prenose svoja prava na glavnog izvođača, de facto su time diskografi skinuli sa sebe obvezu da u nekom eventualnom sudskom postupku dokazuju da su sva izvođačka prava prenesena na njih, a GLAVNI IZVOĐAČI SU ISTOVREMENO PRENJELI DISKOGRAFIMA I PRAVA KOJA UOPĆE NISU NJIHOVA.  

S OBZIROM NA TAKVU SITUACIJU PRATEĆI IZVOĐAČI BI, AKO NE OSTVARUJU SVOJA PRAVA, UZ DISKOGRAFE MORALI TUŽITI I GLAVNOG IZVOĐAČA.

Konačni rezultat tog pravnog kaosa definiranog diskografskim ugovorima vidljiv je iz donje tablice, koja potječe iz Francuske, i iz koje se vidi kakva je trenutačna podjela „kolača“ od  pretplate na nekoj platformi tipa Spotify ili Deezer: 

 

Dakle, od 9.99 Eura pretplate, GLAVNI izvođači dobivaju u prosjeku 46 centi, a prateći izvođači NIŠTA. 

U Hrvatskoj je ta situacija, prema podacima kojima raspolažemo, još i bitno gora.

 

 

 

Sa starim ugovorima je situacija još puno kaotičnija.

Dakle ako ste 1960., ili 1970., ili 1980., ili 1990. potpisali ugovor s diskografom za prodaju nosača zvuka- LP-a, kazete, CD-a, diskograf sad tumači da ste mu ujedno prenjeli prava i na distribuciju vaše snimke putem interneta.

Iako u času potpisa nije postojao ni internet, vi ste potpisom ugovora navodno prenjeli vaše izvođačko pravo na korištenje putem interneta.

I to pod istim uvjetima kao kad se radilo o komadnoj prodaji nosača zvuka.

Nema više uopće tog „komada“ koji se prodavao jer nema masovne proizvodnje LP-ja ili CD-a, nema kamiona i šofera koji su proizvod vozili u dućane, nema više dućana ni prodavača u dućanu, nema više remitende, povrata neprodanih proizvoda, nema oštećenih proizvoda, nema tiskanja omota.... sve te troškove su u ta davna doba pokrivali diskografi, sada tih troškova nema.... sve je novo, i svakog dana se sve mijenja, od tehnologije do načina distribucije, ali iz perspektive diskografa samo stari i prastari izvođački ugovori još uvijek vrijede.        

Nema iz tih vremena ugovora s pratećim glazbenicima, jednostavno u bivšoj državi nije bila uobičajena praksa da se ugovori s pratećim glazbenicima uopće potpisuju, ali nema veze- po diskografima i prateći glazbenici iz neke 1980. godine prenijeli su na diskografe zauvijek sva svoja izvođačka prava, uključujući i tada nepostojeća internetska prava, čak iako o tom „pravnom poslu“ ne postoji nikakav  pisani trag.

Pravno vrlo labava pozicija za diskografa, i već je po Europi bilo nekoliko slučajeva gdje su sudovi presudili da se ti stari ugovori ne odnose na iskorištavanje putem interneta. Ali diskografi i dalje inzistiraju na tom pravnom nasilju, računajući da OGROMNA većina izvođača niti može financijski izdržati troškove jednog takvog sudskog spora, niti želi ulaziti u spor oko nekih naknada koje su možda čak i niže od troškova takvog sudovanja.  

Diskografi su ipak svjesni da bi svi ti stari ugovori pali u nekom sudskom postupku, pa su počeli potpisivati retroaktivne ugovore - dakle, kad i ako neki glavni izvođač želi objaviti novu snimku mora diskografu prepisati svoja „internetska prava“ unatrag, za sve snimke koje je ikad objavio kod tog diskografa.

Uz to, glavni izvođač mora potpisati i da je u ta davna vremena unaprijed regulirao sva izvođačka prava na internetu svih pratećih glazbenika na snimci iz npr. 1975, iako naravno ne postoji niti jedan ugovor kojim je prateći izvođač svoja tada nepostojeća prava prenio na glavnog izvođača.

Nadalje, glavni izvođači koji su promjenili diskografsku kuću jesu potpisali za nove snimke prijenos „internetskih prava“, ali za stare snimke nisu. Posve pragmatično, od njih se ne traži da se potpišu novi ugovori (jer bi to odbili) nego su u primjeni oni prastari.

Ima i grupa koje snimaju već 30, 40 pa i 50 godina. U tom vremenu promjenili su se brojni članovi, ali kod potpisivanja novih ugovora prenose se i prava tih starih članova, dakle glavnih izvođača na snimkama, iako ti izvođači nisu nikad ugovorno prenjeli svoja buduća internetska prava na nekog drugog člana grupe, a ni na diskografa. Sad bi neki bivši član grupe trebao tužiti nekog sadašnjeg člana grupe, koji je potpisao takav ugovor. 

U International performers database, koja registrira sve izvođače na snimkama, ovog časa je 700.000 registriranih izvođača. Teoretski, 99% od tog broja bi trebalo pokrenuti sudske postupke, i to po nekoliko njih ako su mjenjali diskografske kuće, kako bi se izborili za svoja  prava, koja im pripadaju po zakonu. To su milijuni i milijuni sudskih postupaka da bi se kvalitetno uredila izvođačka prava na internetu.     

SVE U SVEMU RADI SE O TAKVOM PRAVNOM KAOSU DA JE JEDNOSTAVNO NEMOGUĆE POJEDINAČNO, INDIVIDUALNIM UGOVORIMA, UNATRAG REGULIRATI IZVOĐAČKA PRAVA NA STOTINAMA TISUĆA SNIMAKA KOJE SU NASTALE PRIJE DONOŠENJA ZAKONA KOJIM SE UVODI IZVOĐAČKO PRAVO STAVLJANJA NA RASPOLAGANJE JAVNOSTI. 

Jedino realno i uopće izvedivo rješenje za ovaj pravni kaos je da države poduzmu odgovarajuće mjere odnosno zakonom zaštiti izvođače i njihova prava od „neprijateljskog preuzimanja“ te da se zakonom garantira izvođačima pravo na odgovarajuću i razmjernu naknadu, bez obzira jesu li potpisali ugovor s diskografima ili takav ugovor ne postoji, što je u Hrvatskoj najčešći slučaj.

EU Direktiva je prepustila nacionalnim zakonodavstvima da svaka država uredi to područje, a s glavnim ciljem da kreativci (autori i izvođači) ostvare svoja prava i sudjeluju u velikoj dobiti koja se ostvaruje na ogromnom novom tržištu glazbom. 

Države pritom imaju obvezu iznaći zakonodavni model koji će osigurati kreativcima „appropriate and proportionate remuneration“, u hrvatskom prijevodu „odgovarajuće i razmjerne naknade“.   

 

Načelo odgovarajuće i razmjerne naknade je u Direktivi riješeno na slijedeći način:

„Države članice osiguravaju da, ako autori i izvođači licenciraju ili prenose svoja isključiva prava za iskorištavanje svojih djela ili drugih predmeta zaštite, oni imaju pravo primiti odgovarajuću i razmjernu naknadu.

U provedbi načela utvrđenog u stavku 1. u nacionalnom pravu države članice mogu slobodno koristiti različite mehanizme i uzimaju u obzir načelo ugovorne slobode te pravednu ravnotežu između prava i interesa.“

Direktiva dakle ne propisuje što se događa ako izvođači NE LICENCIRAJU svoja isključiva prava, odnosno kada uopće ne postoji ugovor između izvođača i diskografa, kao što je to najčešće slučaj kod nas. 

Pozivanje na „načelo ugovorne slobode“ u ovom konkretnom slučaju znači da ako izvođač NIJE potpisao nikakav ugovor s diskografom (što je najčešći slučaj kod pratećih glazbenika), ili ugovorno nisu regulirana konkretna prava stavljanja na raspolaganje javnosti (što je čest slučaj kod glavnih izvođača, posebno na starijim snimkama), diskograf se ne može pozvati na presumpciju prijenosa tog prava na diskografa jer bi to značilo drastično kršenje izvođačeve ugovorne slobode. 

U svakom slučaju, bilo da su prava licencirana ili nisu licencirana diskografima, Direktiva propisuje da će države članice zakonom osigurati izvođačima (i autorima) „appropriate and proportionate remuneration“, u hrvatskom prijevodu odgovarajuću i razmjernu naknadu.

Pritom svaka država može iskoristiti razne mehanizme da bi se to pravo osiguralo, ne isključujući kolektivnu zaštitu tih prava. 

Dakle država će osigurati ODGOVARAJUĆU I PRIMJERENU naknadu svim izvođačima, i glavnima i pratećima, bez obzira na postojanje ili nepostojanje ugovora kojim su ta prava eventualno prenesena na diskografa pod uvjetima koji eventualno nisu ODGOVARAJUĆI I PRIMJERENI.  

Pitanje koje se tu otvara je koja bi to bila odgovarajuća i razmjerna naknada, dakle koliko vrijedi izvođački udio u uspjehu snimke. 

Do sad smo imali nekoliko slučajeva u kojima su izvođači dijelili s autorima i/ili diskografima  naknadu kod korištenja snimke:

 

 

 

 

Inače, po našem uvjerenju, tzv „streaming on demand“ (streaming na zahtjev), koji je trenutno prevladavajući način distribucije glazbe, i od kojeg se ostvaruju daleko najveći prihodi glazbene industrije (odnosno diskografa) najbliži je po definiciji upravo iznajmljivanju snimke. Naime, snimka ne postaje vlasništvo osobe koja ju sluša, i ima je pravo slušati samo onaj koji plaća pretplatu (najam), ako prestane plaćati najam više nema pristup snimci.   

 

Upravo polazeći od ovih jedinstvenih primjera, smatramo da bi vrijednost izvođačkog udjela u snimci, odnosno odgovarajuća i razmjerna naknada izvođačima za korištenje njihove snimke na internetu, trebala biti barem jednaka naknadi koja se primjenjivala na ostale oblike na koje se snimka priopćavala javnosti, odnosno da je ulog i važnost izvođača u snimci barem podjednak ulogu diskografa.

Utoliko je Upravni odbor HUZIP-a, uz potvrdu svoje Skupštine, donio i objavio tarifu u kojoj je definirano što mi kao izvođači smatramo odgovarajućom i razmjernom naknadom od korištenja naših snimljenih izvedbi na internetu. 

Tarifa propisuje da izvođačka naknada iznosi 50% od srodnih prava (dakle 50% izvođači: 50% diskografi), ili 33% od autorskih i srodnih prava (dakle 33% autori, 33% izvođači, 33% diskografi), ili 25% ukupnog prihoda platforme koja distribuira glazbu krajnjim korisnicima, tj. onima koji slušaju glazbu.

Po tom modelu, od onih 9,99 eura iz tablice (zbog lakšeg obračuna uzmimo 10 Eura), izvođačima bi u sva tri modela izračuna umjesto 0,46 eura pripalo oko 2,3 – 2,5 eura, od toga najveći dio glavnom izvođaču, ali jedan udio i pratećim glazbenicima.

Smatramo to najnižom mogućom ODGOVARAJUĆOM I PRIMJERENOM naknadom u ovom poslu, u kojem su kreativci tj. autori i izvođači KLJUČNI za uspjeh neke snimke, ne umanjujući značaj podrške onih koji u tu snimku i izvođača investiraju. Za tu investiciju diskografi dobivaju svoju naknadu, pravo proizvođača fonograma, ali izvođači trebaju dobiti svoja prava i svoju naknadu, kao što to predviđa zakon. 

 

 

Da bi naknada mogla biti isplaćena svim izvođačima na svakoj pojedinačnoj snimci koja se koristi prvi i ključni „alat“ su podaci.

Dakle, tko sudjeluje (svira ili pjeva) na pojedinoj snimci, i koji je broj žiro računa osobe koja pjeva- svira na toj snimci.

Te podatke posjeduju JEDINO udruge za kolektivnu zaštitu izvođačkih prava, i nitko drugi nije u stanju osigurati da plaćena naknada stigne do svih dionika koji imaju zakonsko pravo na naknadu.

Samim time, da bi država osigurala provedbu Direktive, po kojoj mora osigurati da SVI izvođači dobiju odgovarajuću i primjerenu naknadu za stavljanje na raspolaganje javnosti njihovih snimaka, jedini način da to osigura je da tu naknadu isplaćuje udruga koja ima potrebne podatke.

Pritom je razumljivo da odgovarajuća i primjerena naknada ne može biti ista ako se radi o glavnom izvođaču, koji preuzima kompletan rizik udjela u uspjehu snimke, ili o pratećem glazbeniku, koji je najčešće već primio jednokratnu naknadu za snimanje, bilo od glavnog izvođača, producenta snimke ili diskografa. 

Kakvi će biti ti omjeri naknade između glavog i pratećih izvođača stvar je pravilnika kojeg jedino može donijeti udruga za kolektivnu zaštitu, u dogovoru sa svojim članovima i njihovim udrugama, a donošenje takvog pravilnika je jedino moguće ukoliko se ta prava ostvaruju kolektivno. 

Napominjemo pritom da Direktiva izričito navodi da jednokratna uplata glazbeniku ne znači automatski da je on prenio sva prava trećoj osobi, čak i ako postoji ugovor u tom smislu, jer i prateći izvođač ima svoja zakonska prava, znači pravo na naknadu, za svo vrijeme trajanja izvođačkih prava na snimci (dakle u ovom času 70 godina od dana prve objave snimke). 

Jednokratna isplata tj. otkup svih prava jednom uplatom, po Direktivi može biti ISKLJUČIVO POJEDINAČNI IZUZETAK, u posebnim zakonom propisanim i opravdanim slučajevima (primjerice ako je nemoguće identificirati izvođača na nekoj staroj snimci), A NIKAKO NE PRAVILO ILI UOBIČAJENA PRAKSA.    

 

 

INDIVIDUALNA ZAŠTITA 

Ključno je ovdje napraviti jasnu distinkciju između individualne i kolektivne zaštite prava.

Kod individualne zaštite prava vlasnik prava pregovara o individualnom korištenju svake pojedine snimke. 

To je apsolutno optimalno i nužno u velikom broju slučajeva kada autor ili izvođač može izravno kontrolirati i postavljati uvjete za korištenje svog autorskog djela ili izvedbe.

Autor/ izvođač to svoje pravo ostvaruje osobno, ili prenese to pravo na treću osobu- npr. diskografa, agenta, menadžera ili „publishera“. Ta se prava u pravilu prenose međusobnim ugovorom kojim vlasnik prava (autor, izvođač) pod određenim uvjetima prenosi SVOJE pravo na tu treću osobu.

Načelno i logično bi bilo da te uvjete prenosa prava uvjetuju vlasnici prava, ali najčešće je situacija upravo obrnuta, i uvjete ugovora postavljaju treće osobe, najčešće upravo diskografi.

Posebno je ta situacija izražena kod izvođača, gdje čak ni većina glavnih izvođača, naročito onih koji su na početku karijere, nije u takvoj pregovaračkoj poziciji da bi mogla uvjetovati prijenos prava pod vlastitim uvjetima, osobito u ranijoj fazi karijere i kod potpisivanja prvog diskografskog ugovora. 

Po nekim procjenama izvođačkih udruga, baziranim na analizi dostupnih ugovora i na razgovorima s izvođačima, ekstremno su rijetki izvođači čija je pregovaračka pozicija takva da mogu nametnuti svoje interese u ugovorima, i tim izvođačima realno ne treba nikakav zakon jer im je tržišna pozicija takva da mogu sami zaštititi svoje interese, ili angažirati najbolje odvjetnike koji će to učiniti u njihovo ime.  

Radi se isključivo o već značajno afirmiranim izvođačima, njih manje od 1%, koji tek u starijim godinama, kod pregovora oko novog ugovora, ili pri prelasku iz jedne diskografske kuće u drugu, mogu ugovoriti „odgovarajuću i primjerenu“ ugovornu naknadu.  

Utoliko je cilj Direktive, a to je: ugovorna sloboda, pravedan balans prava i interesa, i odgovarajuća i razmjerna naknada, za preko 99% izvođača realno neostvariv kroz individualne ugovore, i jedini način da se ti ciljevi Direktive zaista ostvare je intervencija u zakonodavne okvire.  

Ti izvođači, koji su prvim ugovorom, ili jednim ugovorom kojim je ugovorena jednokratna isplata (tzv. „one off payment“, ili kao još gora opcija jednokratni „buyout“) prenjeli sva svoja prava diskografu, ukoliko u ovom času žele ostvariti naknadu s osnova stavljanja na raspolaganje javnosti svojih snimaka, do svoje naknade mogu jedino kroz skupe i dugotrajne sudske postupke. 

Radi se o stotinama tisuća izvođača, koji su sjelovali na milijunima snimaka, i koji bi trebali pokrenuti stotine tisuća individualnih sudskih postupaka kako bi ostvarili svoje izvođačko pravo. A ta je opcija potpuno nemoguća, između ostalog jer izvođači u pravilu ne mogu financijski podnjeti postupak protiv financijski, i u svakom drugom pogledu moćnih diskografskih kuća.

Diskografske kuće su te situacije apsolutno svjesne, i svjesno krše zakon, računaju s tim da će zbog masovnosti pojave to kršenje zakona proći nekažnjeno, a zakonodavca će se lobiranjem i pritiskom prisiliti da legalizira prijenos prava bez ugovora (tzv. „presumption of transfer of rights“). Istovremeno pokušavaju nametnuti kao „market practice“ model (uobičajena praksa) po kojem se stari ugovori, kojim se ugovarala prodaja fizičkih primjeraka nosača zvuka, prenose i u digitalnu distribuciju, gdje ni proizvodnje ni prodaje fizičkih primjeraka više uopće nema, i gdje krajnji korisnik ne postaje vlasnik snimke već samo strječe pravo da mu je ta snimka privremeno dostupna, sve dok plaća pretplatu (najam) digitalnim servisima.

Polazeći od svega navedenog, jedini način da zakonodavac zagarantira izvođačima ono što je zapisano u ciljevima Direktive- dakle ugovornu slobodu, uz odgovarajuću i razmjernu  naknadu- je da se ojača položaj izvođača i zaštiti njihov interes od bilo kakvih pritisaka, i to na način da im, čak i kad prenesu svoje ekskluzivno pravo na diskografa ili neku treću osobu, bilo da postoji ili ne postoji važeći ugovor, ostaju neodreciva ekonomska prava proistekla iz ekskluzivnog prava, odnosno da se kod prijenosa prava ne moraju, i ne mogu odreći izvođačke naknade.    

 

KOLEKTIVNA ZAŠTITA

Što se tiče kolektivne zaštite ona se primjenjuje kada individualno ostvarivanje nije moguće, odnosno kada se radi o masovnim oblicima korištenja, kod kojih je nemoguće individualno pregovarati oko svakog pojedinog korištenja. 

Upravo je korištenje preko internetskih platformi najmasovniji oblik korištenja u povijesti, gdje je individualno pregovaranje, koje se u načelu mora ugovorno regulirati PRIJE samog čina korištenja, potpuno nemoguće.  

Prava se u ovom času kolektivno ostvaruju primjerice kod radio ili TV postaja, kod malih korisnika poput disco-clubova, kafića itd., i u svim osatalim situacijama kada je nemoguće individualno unaprijed, prije samog korištenja, ispregovarati uvjete korištenja pojedinačne snimke.   

U takvim slučajevima ugovara se tzv. „blanket license“, jednim ugovorom se reguliraju uvjeti korištenja velikog broja snimaka tj. kataloga. 

Tipično je za kolektivno ostvarivanje prava da ne postoje razlike u pojedinačnoj cijeni korištenja pojedine snimke već se ugovorno utvrđuje paušalna naknada za čitav katalog, ili naknada regulirana u postotku od prihoda, opet za čitav ugovoreni katalog. 

Kada se analizira način na koji se u ovom času ostvaruje pravo stavljanja na raspolaganje javnosti fonograma i snimljenih izvedbi onda je potpuno razvidno da se ta prava ne ostvaruju individualno nego kolektivno.    

Vlasnici fonograma pritom ne ostvaruju ta prava preko svojih udruga za kolektivnu zaštitu, što bi bilo najlogičnije, najjednostavnije i najekonomičnije riješenje, i to s jednim i isključivim razlogom: da mogu „u paketu“ ugovarati i naplaćivati izvođačka prava. 

U tu svrhu su osnovani tzv. agregatori, kao „parakolektivne“ organizacije koje se bez ikakve dozvole DZIV-a, dakle protuzakonito, u osnovi bave kolektivnom zaštitom prava, i to u ovom slučaju prava proizvođača fonograma, ali „usput“ i izvođačkih prava.

Nakon što se prava proizvođača fonograma kolektivno ugovore i prikupi se naknada, te se ta naknada isplati diskografima, tek tada nastupa tzv. „individualna zaštita“, tj. diskografi na osnovi postojećih (a često i nepostojećih) individualnih ugovora ili čak vrlo proizvoljno, isplate dio primljene naknade glavnim izvođačima.

U stvari se u ovom modelu tzv. individualna prava ostvaruju kolektivno, a izvođačka je naknada potpuno nestala, odnosno „utopljena“ je u ugovor između vlasnika fonograma, agregatora i „streaming“ servisa.  

 

 

 

ZAKLJUČAK:

Dragi kolege i prijatelji, donošenje novog zakona je ključni trenutak u kojem će se definirati budućnost izvođačkih prava, odnosno samih izvođača- hoće li oni i dalje biti „subjekti“ u okviru Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, ili će postati „objekti“ u okviru tuđih prava, jer će se izvođačka prava samo formalno tako zvati a de facto će ih naplaćivati i distribuirati diskografi, prema vlastitom nahođenju a sukladno odnosu pregovaračke moći, za koju smo se kroz čitavu povijest diskografije, na brojnim primjerima i kod nas a i kod svjetskih zvijezda, uvijek iznova uvjerili da apsolutno svaki put završi na štetu izvođača. 

Ovim zakonom za dugo vrijeme unaprijed odrediti će se odnosi između diskografa i izvođača, hoće li to biti odnos poslodavca i posloprimca, robovlasnika i roba, ili odnos dvaju ravnopravnih partnera od kojih svatko ulaže ono čime raspolaže u jedan poslovni odnos, i u čijem rezultatu obje strane ravnopravno snose rizik neuspjeha, ali i ravnopravno dijele plodove uspjeha. 

Situacija u kojoj su se izvođači trenutno našli je potpuno neprihvatljiva i pravno neodrživa, i jedini način da se situacija rasplete u korist kreativaca je da zakon regulira to potpuno kaotično i netransparentno tržište pravima na internetu.

Direktiva EU je prepustila nacionalnim zakonodavstvima mogućnost da sama pronađu rješenje za taj kaos, uz obvezu zakonodavca da osigura autorima i izvođačima njihova prava. 

Jedino pravno održivo i pravedno, a u stvari i jedino uopće moguće rješenje kako bi izvođači dobili svoju zakonsku naknadu, vrlo je jednostavno: fonogramska prava pripadaju proizvođačima fonograma, a izvođačka prava pripadaju izvođačima. Isto i proizlazi iz činjenica da su izvođači u pravnom okruženju dobili svoja prava zbog njihovog kreativnog doprinosa, kao što su i proizvođači fonograma dobili svoja prava zbog njihovog financijskog i organizacijskog doprinosa. I svatko ima pravo na potpuno uživanje svojih vlastitih prava, ali ne na način da prisvaja tuđa

Iz svega što smo naveli u ovom pismu posve je jasno da postoji samo jedan način da odgovarajuća i razmjerna naknada s interneta zaista i stigne do vas, kao originalnog i pravog vlasnika izvođačkog prava: 

• neodrecivo pravo na naknadu od stavljanja na raspolaganja javnosti snimljene izvedbe
• kolektivno ostvarivanje prava stavljanja na raspolaganje javnosti.

Sve druge opcije bi po našem dubokom uvjerenju završile krajnje nepovoljno za ogromnu većinu izvođača, kao i za izvođačka prava u cjelini. 

Vaše su udruge u čitavom ovom procesu samo vaša produžena ruka, i naša je želja i namjera isključivo zaštititi interese naših članova, hrvatskih glazbenika. 

S tim ciljem, molimo i očekujemo vašu punu podršku.     

 

Za Hrvatsku udrugu za zaštitu izvođačkih prava

Zvonimir Stanislav, Predsjednik

 

Za Hrvatsku glazbenu uniju

Nikša Bratoš, Predsjednik

 

Za Hrvatsku udrugu komornih i orkestralnih glazbenika

Goran Končar, Predsjednik

 

Za Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika

Filip Fak, Predsjednik